Nakon što smo posjetili Cape Cross i onu nevjerojatnu koloniju tuljana na obali Atlantika, krenuli smo dalje u unutrašnjost – ravno u pustinju Namib. Svi smo na internetu vidjeli one savršene slike crvenih dina i osušenog drveća, no nismo baš računali na to koliko je priroda tamo surova i da će nas dočekati nemilosrdnih 40 stupnjeva Celzijevih.

Dina 45: Svjetski fenomen i kraljica fotografije

Prva postaja bila nam je slavna Dina 45, koja je ime dobila jednostavno po tome što se nalazi na 45. kilometru ceste od ulaza u park Sesriem. Visoka je oko 170 metara i važno je naglasiti da ona nije samo još jedno brdo pijeska – to je službeno najfotografiranija dina na svijetu. Njezin značaj u svijetu putovanja i fotografije je ogroman; njezine slike krase naslovnice vodećih svjetskih putopisnih časopisa i dokumentaraca jer ima nevjerojatno pravilan, čist oblik zvijezde koji se rijetko gdje viđa.

Kada je ujutro sunce počelo izlaziti, postalo nam je potpuno jasno zašto je toliko slavna. Prizor je stvarno bio predivan – sunčeva svjetlost je točno podijelila dinu na dva dijela, pa je jedna strana bila jarkonarančasta, a druga u potpunoj, tamnoj sjeni. Dok smo stajali u podnožju, vidjeli smo prve ljude koji su se u ranu zoru već počeli penjati po njezinom oštrom grebenu. Izdaleka, na toj ogromnoj količini pijeska, izgledali su nevjerojatno sitno, doslovno kao mala kolona stonoga koja mili prema vrhu.

Iako je pogled bio privlačan, ja se nisam ni pokušavala penjati gore. Hodanje po samom grebenu ionako je otežavao prilično jak vjetar koji je stalno nosio sitni pijesak u oči i lice. Osim toga, noge bi upadale u pijesak, pa sam odlučila sačuvati snagu za ono što nam je bio glavni cilj tog dana.

Paklenih 20 minuta kroz duboki pijesak

Nakon Dine 45, cesta prestaje i dalje se može samo s pogonom na sva četiri kotača (4×4). No, auto vas ne može dovesti do samog Deadvleija, pa zadnji dio puta morate pješačiti.

Pijesak je bio toliko sitan i sipak da smo sa svakim korakom upadali u njega skoro do koljena. Hodate, a zapravo se jedva mičete i trošite duplo više snage nego inače, a sunce prži bez prestanka. U tim trenucima zbilja osjetite koliko je pustinja naporno, surovo okruženje.

Okamenjeno drveće i spasonosna sjena Big Daddyja

Čim smo izišli iz vozila, zrak nas je zapljusnuo kao da je netko upalio ogroman fen – termometar je pokazivao okruglih 40 stupnjeva. Pred nama je bilo praktički 20 minuta pješačenja preko dina. Možda to ne zvuči puno, ali na toj velikoj vrućini svaka minuta je bila “kao godina”.

Ipak, trud se isplatio kada smo prešli zadnji pješčani uspon i ušli u Deadvlei (Mrtvu močvaru). Važno je reći da je Deadvlei jedno od najpoznatijih i najvažnijih prirodnih čuda na svijetu. To nije samo lokalna atrakcija, već planetarno prepoznatljiv simbol Namibije i jedno od najunikatnijih mjesta na Zemlji koje privlači istraživače, umjetnike i putnike sa svih strana svijeta.

Prizor koji vas tamo dočeka uistinu je nadrealan. Kad zakoračite na to bijelo tlo, osjećaj je kao da ste se odjednom stvorili na Marsu ili u nekom filmu o drugim planetima. Sve oko vas izgleda potpuno drugačije od bilo čega što ste ikada prije vidjeli u životu. Stojite na snježno bijeloj, suhoj glinenoj ravnici iz koje vire potpuno crni kosturi stabala deveđeg trna. Ta su stabla ovdje rasla prije otprilike tisuću godina, a kada su pješčane dine blokirale tok rijeke i kada je presušila sva voda, sunce ih je doslovno okamenilo i spržilo. Nisu istrunula jer u pustinji uopće nema vlage, pa danas stoje kao vječne prirodne skulpture usred crvenog pijeska. Zbog te nevjerojatne povijesti i kontrasta boja, Deadvlei ima status zaštićenog i neprocjenjivo vrijednog spomenika prirode.

Službeni podaci kažu da ljetne temperature u ovoj regiji redovito prelaze 40 °C, a ekstremni maksimumi mjereni prema standardima u meteorološkim kućicama (dakle, u potpunom hladu) znaju dosegnuti i nevjerojatnih 45 °C do čak 48 °C. S obzirom na to da na samom suncu i užarenom tlu temperature budu i znatno više, jasno je o kakvom se ekstremu radi.

Nakon kratkog razgledavanja i fotografiranja tog svjetskog čuda, hitno nam je trebao odmor. No, na toj bjelini nema stabala s lišćem niti bilo kakvog grmlja koje bi napravilo zaklon.

Jedini hlad koji je postojao da se malo sklonimo od sunca i dođemo do daha bila je velika sjena koju je zaklanjala dina Big Daddy.

Treba reći da je Big Daddy apsolutni gorostas – to je jedna od najvećih i najviših pješčanih dina na cijelom planetu, a uzdiže se tik iznad ove bijele ravnice na nevjerojatnih 325 metara visine. Susret s njezinim dimenzijama uživo ostavljaju bez teksta. S obzirom na to da je sunce bilo s jedne strane tog pješčanog diva, njezina masivna kosina napravila je dugačak pojas hlada u podnožju. Sjesti tamo u taj jedini komadić hlada podno jedne od najvećih dina svijeta, popiti malo vode i u tišini gledati taj nevjerojan spoj bijelog tla, crnog drveća i crvenog pijeska, bio je najsvečaniji mogući završetak ovog napornog dana

Za kraj pustinjske priče

Nakon što smo se malo ohladili u sjeni tog pješčanog diva, krenuli smo natrag prema našem terencu. Povratak je bio jednako topao, a istresanje sitnog, crvenog pustinjskog pijeska iz tenisica potrajalo je još danima. Iako nas je pustinja pošteno umorila i dobro ugrijala na svojih 40 stupnjeva, Deadvlei i Dina 45 mjesta su koja imaju neprocjenjivu važnost i ljepotu koju se jednostavno mora doživjeti – barem jednom u životu.

Objava PUTOPIS (2. DIO) Surova ljepota Namibije – Paklenih 40 stupnjeva na putu do mističnog Deadvleija pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Najmanje posjećene, a ujedno i sigurne afričke države skriveni su dragulji koji nude autentično iskustvo bez masovnog turizma. Dok većina putnika bira razvikana odredišta poput Maroka, Egipta, Južne Afrike ili najnovije destinacije koje su „in“ poput Zanzibara, Namibija nudi netaknutu prirodu, nevjerojatnu kulturu te posve drukčiju, mističnu stranu afričkog kontinenta.

Namibija je zemlja ekstrema i savršen izbor za one koji žele osjetiti potpunu slobodu. Iza njezinih prostranstava ne kriju se klasične afričke gužve, već epski pejzaži koji izgledaju kao scenografija za neki avanturistički film.

“Obala kostura” ili “Vrata pakla”

Obala kostura u Namibiji, koja se proteže na 500 kilometara, opisana je kao jedno od najsurovijih i najmisterioznijih mjesta na Zemlji. Zbog brojnih brodoloma i kostura kitova koji su prekrivali plažu, portugalski su moreplovci ovo područje nazvali “Vratima pakla”.
Obala kostura u Namibiji jedno je od najopasnijih mjesta za plovidbu na svijetu zbog jedinstvenog i surovog klimatskog fenomena. Naime, ledena morska struja Benguela ovdje se spaja s vrućim zrakom pustinje Namib, što stvara gustu, neprobojnu maglu koja potpuno zaklanja vidik. Nošeni snažnim oceanskim strujama, silovitim vjetrovima i prevareni maglom, kapetani bi redovito gubili kontrolu nad brodovima koji su završavali nasukani na pješčanim plićinama i oštrim grebenima.
Osobno sam i sama svjedočila takvom fenomenu da je u par minuta magla prekrila obalu nevjerojatnom brzinom u trenutku kad sam pokušala snimiti olupinu koja je djelomično virila iz mora.
Službene brojke govore o 140 do 300 nasukanih brodova, no povjesničari vjeruju da ta mračna bilanca doseže čak 500 olupina. Tijekom stoljeća, more i dine potpuno su progutali manje brodice i drvene jedrenjake, sakrivši ih od ljudskih očiju.

Brod koji je najbliže obali i najlakše dostupan za fotografiranje je ribarski brod, kočar pod imenom Zeila, koji se nasukao na namibijskoj Obali kostura 25. kolovoza 2008. godine. Brod je izgrađen 1975. godine, a u trenutku kalvarije brod je već bio otpisan i prodan u staro željezo dok ga je  drugi brod teglio iz Angole prema Indiji gdje je trebao biti rastavljen.

Međutim, usred snažnog nevremena i jakih struja Atlantskog oceana, čelični kabel za teglenje je pukao, a prazan brod bez posade more je nekontrolirano bacilo na plićak, oko 14 kilometara južno od mjesta Henties Bay. Budući da je nasukan vrlo blizu plaže i lako vidljiv s obale, s godinama je postao jedna od najpoznatijih turističkih atrakcija u Namibiji te popularno odredište za fotografe. Danas olupina više nema nikakvu industrijsku vrijednost, već služi isključivo kao veliko prirodno stanište i gnjezdište za tisuće morskih ptica kormorana te je jedan od rijetkih primjeraka koji još uvijek stoji uspravno u oceanu.

Naime, za razliku od brodova koji udare u oštre podvodne stijene, prevrnu se i raspadnu, Zeila je lagano plovila bez vlastitog pogona, a kad je puklo uže, struja i valovi gurnuli su je ravno prema pješčanoj plaži. Kobilica broda se duboko zabila u gusti oceanski pijesak, a njegov trup je izdržao udarac bez pucanja koje bi uzrokovalo naginjanje broda.

Budući da je olupina iznimno popularna turistička lokacija, lokalni prodavači suvenira (tzv. hawkers) smislili su bizaran trik kako bi privukli turiste. Na plaži ispred broda, u pijesku, od kostiju uginulih tuljana i kitova složili su obris ljudskog kostura. Turistima u šali pričaju da su to „kosti kapetana broda” kako bi izvukli napojnicu ili im lakše prodali suvenire napravljene od pustinjskog kamenja.

Cape Cross –  kraljevstvo od 200 tisuća tuljana

Cape Cross koji se nalazi na južnom dijelu Obale kostura pojavljuje se u nekim od najpoznatijih dokumentaraca  o divljini kao što je serijal Natural Geographica, specijalac fokusiran na pustinjske lavove i njihove jedinstvene tehnike lova, zatim dokumentarac „Out of the Blue“  koji se bavi specifičnim ponašanjem tuljana ili „Ocean Souls“, koji prikazuje morske sisavce i fokusom na njihova  masovna okupljanja poput ovog u Namibiji.

Posebnost ovog lokaliteta leži u tome što se tamo, uz povijesni kameni križ koji je podigao portugalski moreplovac Diogo Cia kada se iskrcao na rt, a koji označava prvo iskrcavanje Europljanja na tlo Namibije (danas na lokalitetu postoje dvije replike tog križa), nalazi najveća svjetska samostalna kolonija tuljana krznaša koji na vrhuncu sezone u vrijeme parenja od studenog do prosinca broji nevjerojatnih 200 tisuća jedinki.

Odrasla jedinka tuljana može težiti i do 300 kg te imati i po 50 ženki u haremu koje okote jednog mladunca te su odmah nakon poroda spremne za novo parenje.

Prva stvar koja se osjeti kad se približi lokalitetu je intenzivni miris uginulih životinja posebice tek okoćenih mladunčadi. Taj oštar vonj miješa se s mirisom ribljeg izmeta, dok obalu i njezinu okolicu prekrivaju nepregledna tijela tuljana koji svojim glasanjem stvaraju zaglušujuću buku.

Ipak, čim prođe prvi šok od tog mirisa i buke, pred vama se otvara nevjerojatan prizor. Tisuće simpatičnih tuljana galami, sunča se na pijesku i skače u hladne valove oceana. S drvene staze možete izbliza promatrati kako se mali tuljani igraju, dok se oni veliki lijeno odmaraju i uživaju na suncu, ne mareći za turiste koji ih fotografiraju.

Cape Cross je zaista posebno mjesto gdje se spaja surova pustinja i divlji ocean. Iako atmosfera ovdje nije nimalo mirna ni mirišljava, ovo je jedno od onih putovanja koje se pamte cijeloga života kada shvatite da ste nazočili pravoj, netaknutoj prirodi kakva se rijetko može vidjeti. Jer, Namibija jest uistinu takva – surova i nezaboravna.

Objava PUTOPIS (1. DIO)  Surova ljepota Namibije – zemlja crvenih dina i vječnog sunca pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Kad se na glavnom virskom mulu upale gradele i raširi miris domaće spize, bez posebnog protokola i vatrometa otok Vir prestaje biti samo turistička košnica i pretvara se u ono što je oduvijek bio u svojoj srži – jedno veliko, složno misto. Ova prepoznatljiva Ribarska noć, koju su pokrenuli Ante Bašić i njegovi prijatelji, dokazala je da se Virani najradije i najponosnije vraćaju svojim korijenima.

Cili je mul te večeri postao jedna velika obiteljska konoba na otvorenom. Umjesto kompliciranih ugostiteljskih menija, ekipa je od ranog jutra volonterski pripremala ono što je othranilo generacije na škoju. Iz golemih teća i s užarenih gradela nudile su se isključivo prave morske delicije spremljene po starinskim receptima. Posjetitelji su uživali u pečenim srdelama i lignjama, brudetu od hobotnice i sipe, dagnjama na buzaru s puno češnjaka i domaćeg maslinova ulja, domaćih fritula a sve se zalijevalo vrhunskim crnim i bilim vinom.

Umjesto estradnih kulisa, rivu su preplavili iskreni smijeh, navijanje i glasna ćakula. Glavna zabava večeri bile su tradicionalne ribarske igre koje su izvukle na vidjelo onaj prepoznatljivi dalmatinski natjecateljski duh. Cili je otok s velikim žarom pratio lude okršaje na mulu, a snage i spretnost odmjeravale su se u dvije discipline.

Najprije je krenulo žestoko potezanje konopa u kojem su domaći momci testirali snagu a najveće ovacije i salve smijeha dobila je najatraktivnija igra koja je izazvala opće oduševljenje – potraga za hobotnicom. Natjecatelji na znak skaču s mula u more i plivaju u potrazi za skrivenom hobotnicom koja je privezana negdje na dnu kaića pod morem, a pobjednik je onaj tko je prvi pronađe i izroni.No, u duhu pravog otočkog humora organizatori su hobotnicu zapravo sakrili na suhom – negdje na kopnu! Bilo je nevjerojatno i urnebesno gledati ekipu koja neumorno roni i traži “ulov” u plićaku, dok se publika na mulu držala za trbuhe od smijeha prije nego što je netko napokon shvatio virsku trik i pronašao hobotnicu na rivi.

Kada su se na kraju noći ugasile gradele, a na starom mulu zavladala tišina, postalo je jasno da najveću vrijednost Vira ne čine moderni apartmani, milijuni turista nego njegovi mještani. Ova Ribarska noć pokazala je da se prava tradicija ne može kupiti i da je virsko srce najveće kada se skupi oko zajedničkog stola.

Sponzori manifestacije: za nagrade: Story, Kraken bar, Viranka.Donacija materijala Marikomerc, donacija vina Pizza Cut Vir, dok je općina Vir pomogla logistički.

Vidimo se iduće godine!

Objava VRAĆANJE KORIJENIMA KROZ TRADICIJU: Virani na starom mulu pokazali što znači pravo otočko zajedništvo pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Na političkoj pozornici gdje se lica i uloge brzo mijenjaju, rijetki su lokalni lideri koji uspijevaju kontinuirano zadržati povjerenje građana kroz nekoliko desetljeća. Jedan od njih je Joso Klapan, dugogodišnji načelnik Općine Novigrad u Zadarskoj županiji. Po struci diplomirani veterinar, Klapan je preuzeo kormilo općine u najtežim trenucima – u vremenima kada je trebalo sanirati teške rane iz Domovinskog rata, obnoviti porušene domove i vratiti život u Novigrad, Pridragu i Paljuv.

Danas, godinama nakon tih bremenitih izazova s početka mandata, Općina Novigrad je doživjela posvemašnju transformaciju kroz preporod i razvoj. Od rješavanja osnovnih infrastrukturnih pitanja poput vodovodizacije, preko obnove društvenih domova, pa sve do turističkog uzleta i povlačenja europskih sredstava, ova općina bilježi stabilan napredak.

Postoji li recept političke dugovječnosti, u čemu je njezina tajna, kako balansirati potrebe triju specifičnih naselja unutar općine i kakva je budućnost Novigradskog mora, pitali smo prvog čovjeka Općine, Josu Klapana.

Tajna političke dugovječnosti

* Na čelu ste Općine Novigrad već jako dugo i spadate u red najdugovječnijih načelnika u našoj županiji. Kada pogledate unatrag, što smatrate svojom najvećom pobjedom, a što najvećim izazovom u svim ovim mandatima?

Najvećom pobjedom smatram razdoblje iza  Domovinskog rata,  a to je razdoblje  razminiravanja prostora  općine, obnove obiteljskih kuća  i povratka  ljudi. Najveći izazov je bila  izgradnja vodovodne mreže  i sadašnja katastarska izmjera  u k.o Novigrad i  k.o. Pridraga. Naravno, mogao bih iz tog dugog razdoblja izdvojiti masu drugih primjera postignuća i izazova, ali evo, kad me već tako izravno pitate – naveo sam vam ova dva primjera.

* Kako se kroz sve te godine mijenjao profil lokalne politike? Je li danas lakše ili teže voditi općinu u odnosu na Vaše početke?

Danas je svakako teže, jer današnja politika ne dozvoljava pogreške, što je i razumljivo s obzirom da smo se kao društvo i država institucionalno osuvremenili i dosegli daleko više standarde.  Traži se mnogo opreznosti, sve je javno vidljivo, odluke se zato sporije i promišljeno donose. To, nažalost ima i neke neželjene efekte, pa tako npr. mnogi obrazovani ljudi ne žele u Općinsko vijeće, a to je šteta. Danas je, između ostalog, i veće nepovjerenje ljudi u politiku, danas živimo u jednoj sasvim novoj realnosti kada su potrebe i želje građana uglavnom vezane za unaprjeđenje kvalitete života u njihovim sredinama, a što je i prirodno. To je, uostalom, i svrha i cilj lokalne politike. Rekao bih da su danas ljudi nerijetko prekritični te jedva čekaju da izraze svoje nezadovoljstvo.

* Što je, po Vama, ključ zadržavanja povjerenja birača u tri različita mjesta – Novigradu, Pridrazi i Paljuvu? Kako uspijevate pomiriti i zadovoljiti potrebe svih mještana?

Po meni je to ravnomjeran razvoj sva tri mjesta, mislim da ljudi to prepoznaju.  Ne favoriziramo nikoga, svako mjesto ima svoje infrastrukturne, kulturne, sportske i sve druge javne potrebe i pokušavamo ih realizirati prema kriteriju važnosti za svako od tih mjesta.

Infrastruktura i kapitalni projekti

* Dugo se radilo na rješavanju vitalnih problema, poput vodovodizacije i komunalne mreže, što je u ranijim fazama bio prioritet. U kojoj je fazi danas komunalna infrastruktura na području cijele općine?

Što se tiče  vodovoda, rasvjete,  odnosno struje i cesta mislim da  je tu relativno  dobro. Najveći trenutni problem je odvodnja i djelomično vodovod, a to je  trenutno problem zbog ustrojavanja  aglomeracije. Odvodnja će  definitivno  biti najveći izazov.

* Nedavno ste naglasili važnost rekonstrukcije i obnove objekata poput društvenih domova koji poprimaju šire značenje za zajednicu. Koji su trenutno ključni građevinski i infrastrukturni projekti u tijeku?

To su obnova Društvenog doma u Novigradu, izgradnja šetnice u naselju Crnopalj, a svakako najvažniji građevinski projekti koji će uskoro  započeti  su rekonstrukcija  županijske ceste  kroz naselje  Paljuv, početak  izgradnje školske športske dvorane  u Pridrazi i revitalizacija novigradske Tvrđave.

Suradnja s Natura Jaderom

* Novigradsko more je specifičan, zatvoren i iznimno osjetljiv ekosustav, poznat po dagnjama i ribarstvu, ali i sve većem turističkom potencijalu. Kako ocjenjujete dosadašnju suradnju Općine Novigrad i Javne ustanove Natura Jadera na upravljanju ovim osjetljivim ekosustavom?

Odlično.  S Javnom ustanovom Natura Jadera  imamo odličnu suradnju. Vrlo često  komuniciramo i imamo  zajednički projekt “Festival Nature i kulture” s kojim nastojimo uvijek naše ljude i turiste  upoznati s našim ekosustavom i važnosti njegova očuvanja. Kroz godinu održimo nekoliko izložbi, predavanja i eko akcija.

* Postoje li planovi za otvaranje zajedničkog posjetiteljskog ili edukacijskog centra u Novigradu koji bi promovirao mrežu Natura 2000?

U Novigradu već 10 godina postoji info centar Nature Jadere koji je stalno otvoren u ljetnom razdoblju.  Natura Jadera financira rad jednog djelatnika. Ova javna ustanova je Novigrad prepoznala kao svoju  bazu, u Novigradu imaju i svoj ophodni brod.

Ljetna događanja u općini

* Ovo ljeto Vaša je općina stvarno bila bogata sadržajima. Imali ste divnu klapsku večer pod skalinama uz klapu Sveti Juraj HRM, tradicionalnu Ribarsku feštu, veliku Varošku feštu u Pridragi,  pa sportski spektakl Novigrad Trail koji je okupio brojne trkače i još puno događanja. Organizacija svega toga – na različitim lokacijama, uz koordinaciju gastro ponude i osiguravanje trkačkih staza – sigurno je zahtjevna i teška za općinu. Kada sve to zbrojite, koju biste od ovih manifestacija izdvojili kao ovogodišnju krunu sezone i vaš najveći organizacijski uspjeh?

Ove godine Općina Novigrad  je, u suradnji s kulturnim i sportskim udrugama,  organizirala 26 ljetnih događanja. Neka su trajala i po nekoliko  dana  pa i tjedana.  Mi radimo ljetne manifestacije s kulturno-zabavnim sadržajima (izložbe, kazališne predstave  za djecu i odrasle , samostalne zabavne  sadržaje, sportske događaje,  smotre, itd.). Pitate me za krunu sezone? Pa, evo, izdvojili bi  Okuse Novigradske dagnje, Ribarsku feštu u Novigradu, Varošku feštu i Brudetijadu u Pridrazi. Naravno, tu su i braniteljski turniri u nogometu i  boćanju. Najveći organizacijski uspjeh je manifestacija Okusi Novigradske dagnje s kojom  promoviramo  važnost i izvrsnost novigradske dagnje koja ima  oznaku zaštićenosti  kao  najbolja dagnja na  Jadranskom moru. To je naša izvorna manifestacija.

* S obzirom na to da ste po struci diplomirani veterinar, nedostaje li Vam ponekad struka i koliko Vam je to znanje o terenu i ljudima pomoglo u vođenju općine?

S obzirom  da sam  doktor veterine i veterinarski inspektor  i da sam u politiku  otišao iz struke, ona mi svakim danom nedostaje- Još i danas, kad dođem u okolna sela,  začudim  se da me ljudi još prepoznaju kao veterinara.  To mi je veća pohvala nego kad me prepoznaju kao načelnika. To što sam bio  terenski veterinar puno mi je pomoglo  jer sam upoznao  jako puno ljudi sa svim ljudskim vrlinama i manama.

* Kada su se ugasila svjetla ovogodišnje proslave Dana općine i kada su prošli svi protokoli, što je ono što Vas osobno, kao čovjeka i mještanina, najviše ispunjava na kraju radnog dana? Koja je Vaša ključna poruka mještanima Novigrada, Pridrage i Paljuva za razdoblje koje je pred Vama?

Na kraju radnog dana  najviše me ispunjava  da sam obavio na poslu sve ono što sam planirao, da sam se javio svima koji su me zvali i da su od mene dobili informaciju.  Moja ključna  poruka mještanima  za razdoblje pred nama je  da imaju  povjerenje u svoju općinu, da u općini rade ljudi koji će ih  saslušati i pomoći im u pronalasku rješenja. Dobronamjerni savjeti i primjedbe  su uvijek dobrodošli.

Objava RAZGOVOR Joso Klapan, načelnik Općine Novigrad: Dugovječnost u službi naroda pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Dok otok Vir ruši turističke rekorde s više od dva milijuna noćenja godišnje, paralelni i često puno dinamičniji život odvija se u digitalnom svijetu. Glavna pozornica lokalnih zbivanja, javna Facebook grupa „Ljubitelji otoka Vira“, posljednjih je tjedana preplavljena raspravama o budućnosti otoka. Glavni pokretač tih rasprava je profil pod nazivom Virski Kroničar.
Njegove vizualno atraktivne i često provokativne ideje podijelile su javnost, a glavno pitanje koje se provlači kroz stotine komentara glasi: Tko zapravo stoji iza ovog profila?

Festival nagađanja u komentarima

Čim „Kroničar“ plasira novi prijedlog, ispod objave redovito eksplodira lavina komentara u kojima članovi grupe pokušavaju detektirati autora. Budući da profil ne otkriva stvarni identitet, u komentarima se razvilo pravo detektivsko natjecanje.

Politički spinovi i opipavanje pulsa:

Mnogi komentatori čvrsto vjeruju kako iza profila stoji dobro osmišljen PR projekt. Neki sumnjaju da se radi o oporbenom testiranju javnosti, dok drugi smatraju da vladajuća struktura preko lažnog profila namjerno plasira radikalne ideje kako bi opipala puls građana prije uvođenja novih mjera.

Teorija o lokalnim novinarima i insiderima:
Zbog stila pisanja, poznavanja lokalnih prilika i vještog baratanja informacijama, česta je pretpostavka da iza svega stoji netko iz medijskog svijeta – bilo da je riječ sadašnjem ili pak bivšem novinaru koji dobro zna kako privući pažnju javnosti a koji je na općinskom proračunu ili o ljudima koji su blisko povezani s općinskim strukturama a sad su županijski vijećnici.

Dok “Kroničar” crta vizije Vira s 5 zvjezdica, komentari mještana i vikendaša brzo spuštaju priču na zemlju. Svaka objava postaje platforma na kojoj građani upozoravaju na goruće probleme – od sporog završetka vodovodne i kanalizacijske mreže, preko nedostatka nogostupa i asfalta, pa sve do devastacije požarnih puteva u prirodi.

Vrhunska satira i zabava:
Dio zajednice u svemu vidi samo izvrsnu šalu pojedinca koji pomoću umjetne inteligencije (AI) generira atraktivne slike i namjerno provocira reakcije kako bi razbio monotoniju na mreži.
Bez obzira na to je li “Virski Kroničar” politički projekt, lokalni insider ili samo kreativni pojedinac s viškom slobodnog vremena, on je uspio u onome što rijetko kome polazi za rukom,  pokrenuo je masovnu raspravu i natjerao tisuće ljudi da aktivno razmišljaju o tome u kojem smjeru otok treba ići.

Dok se rasprave na društvenim mrežama nastavljaju, u zraku i dalje ostaje visjeti ono jedno, najvažnije pitanje koje mnoge na otoku tjera na dublje razmišljanje – tko je zapravo autor ovih objava?

Objava MISTERIJ “VIRSKOG KRONIČARA”: Tko je anonimni autor čije vizije pale i zabavljaju društvene mreže? pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Danas ne pišem ja. Danas kroz mene govore generacije virskih žena koje su pod ovim suncem lomile leđa da bismo mi danas imali sve. Govore prabake, bake i majke koje su s teškom kabom na glavi i vjernim tovarom uz sebe gazile ljuti virski krš.

Na Bunarima kod Potoka osvanuo je spomenik koji nije samo ukras – to je spomenik zahvale njima.

To su one. Dostojanstvene, snažne, neustrašive. Žene koje su donosile život u presušena dvorišta, kap po kap, dok im je bura šibala lice, a žega palila kožu. One su i danas takve. Ta ista nesalomljiva krv teče starim virskim putima i danas, jer virska žena nikada ne posustaje – ona je kći krša koja i u modernom vremenu drži sva četiri kuta doma.

Ovaj spomenik kiparice Adne Bakije krik je virskog identiteta. On poručuje da one nisu zaboravljene, da se zna tko su, odakle potječu ičiji ih je blagoslov othranio na ovoj škrtoj zemlji. Svaki detalj na ovoj bronci nosi miris težačkog znoja, ali i neizmjerne ljubavi prema obitelji i ovom otoku.

Naše hodočašće: Pozivamo sve virske obitelji, sve starosjedioce i one koji Vir nose u srcu, da se pridruže na svečanom otvorenju u utorak, 13. kolovoza u 19:00 sati.

Miris djetinjstva: Pod stablima bagrema ponovno će se oživjeti priče starih i pokazati im da njihova žrtva nikada neće pasti u zaborav.

Dođite da zajedno, u tišini i ponosu, dotaknemo ruke u bronci i kažemo: Hvala vam za život.

Objava VIRSKI IDENTITET U BRONCI Svečano otvorenje spomenika virskoj ženi kod Potoka pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Sat je pokazivao točno 8:15 ujutro.

Datum je bio 6. kolovoz 1945. godine. Nebo iznad Hirošime bilo je potpuno čisto. U sekundi se pretvorilo u pakao na zemlji.

Američki bombarder ispustio je prvu atomsku bombu. Zvala se “Little Boy” – Mali dječak. Bila je teška preko četiri tone.

Eksplodirala je u zraku iznad samog centra grada. Svjetlost koja je bljesnula bila je jača od sunca. Toplina je u trenu dosegla nekoliko tisuća stupnjeva.

Ljudi blizu epicentra doslovno su isparili u sekundi. Više od 80 tisuća ljudi poginulo je odmah.

Muzej u Hirošimi danas čuva uspomene na te žrtve. Ne postoji način da suspregneš suze, one jednostavno same krenu. Tuga te preplavi toliko snažno da fizički osjećaš bol u prsima. Gledaš u te mračne hodnike i shvaćaš da hodaš kroz nečiji pakao.

Prva stvar koja te slomi je apsolutna tišina koja vlada među ljudima. Svi gledaju u iste staklene vitrine i svi plaču u potpunom muku.Tamo pred tobom stoji mali, spaljeni tricikl trogodišnjeg dječaka. Vidiš komade odjeće koji su ostali iza djece koja se nikada nisu vratila kući. Gledaš satove koji su se rastopili i stali točno u 8:15 sati.

U tom trenu shvatiš svu težinu, bol i besmisao rata.

Ovo nije samo povijest, ovo je opomena čovječanstvu.

Danas se u Biogradu na Moru, kod spomenika “Ptica mira” u parku kod kolodvora, tradicionalno obilježava obljetnica stradanja Hirošime i Nagasakija, čime se bar jedan grad u našoj Županiji pridružuje globalnoj poruci mira i sjećanja na žrtve.

Neka se Hirošima nikada, nikome ni nigdje ne ponovi.

U nastavku pogledajte fotografije iz Memorijalnog muzeja mira u Hirošimi.

Objava HIROŠIMA: Trenutak koji je zauvijek izbrisao sutra, 6. kolovoza 1945. pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Petra, fascinantni drevni grad u Jordanu, poznat kao „grad u stijeni“, smješten je u srcu pustinje kao prijestolnica Nabatejskog kraljevstva kojeg su osnovali Nabatejci, arapski narod koji je isklesao veličanstvene građevine u stijeni (preko 600 grobnica i impresivnih hramova) te razvio napredan sustav navodnjavanja.

Iako je gotovo pet stoljeća bila neotkrivena, Petra je tek 2007. godine dobila svoje najveće priznanje te je službeno uvrštena u sedam novih svjetskih čuda u organizaciji švicarske zaklade “New7Wonders”. Ova je zaklada pokrenula globalno glasovanje u kojem je sudjelovalo čak sto milijuna ljudi s ciljem proširenja liste sedam postojećih svjetskih čuda, čime je potvrđena neprocjenjiva povijesna važnost Petre za cijelo čovječanstvo.

Veličanstvena Riznica uklesana u stijeni

Petru je 1812. godine otkrio švicarski istraživač Ludwig Burckhardt koji je godinama proučavao arapski jezik i islamsku civilizaciju u Siriji. Dok je putovao prema Kairu, čuo je priče o veličanstvenim ruševinama te je nagovorio vodiča da ga u kolovozu 1812. provede kroz uski klanac Sig, dugačak  jedan kilometar, a koji je bio jedini ulaz u grad.

Ono što ga je dočekalo bilo je uistinu fascinantno. Naime, na kraju uskog klanca nalazila se veličanstvena građevina uklesana u stijeni koja je nazvana Al-Khazneh (na arapskom) ili Riznica – najimpresivniji spomenik, visok gotovo 40 i širok 25 metara, u potpunosti uklesan u ružičasti pješčenjak. Naziv su joj dali lokalni beduini jer su vjerovali da je egipatski faraon magijom stvorio građevinu dok današnji arheolozi pretpostavljaju da je to zapravo bio mauzolej (grobnica)  nabatejskog kralja Aretasa IV iz 1. stoljeća naše ere.

Klesanje grobnice u Petri bio je vrhunski inženjerski pothvat koji se temeljio na „suprotnoj“ logici gradnje – umjesto od temelja prema gore, Nabatejci su klesali od vrha prema dolje izravno u masivnoj stijeni.

Ovaj pristup imao je nekoliko prednosti, a to su, npr:

– stabilnost građevine – sprječavalo je urušavanje same građevine na radnike;

– prirodna skela: radnici su koristili samo stijenu kao platformu dok su se spuštali;

– rano otkrivanje grešaka prilikom klesanja – svaka pukotina u kamenu mogla se odmah uočiti.

Najveći inženjerski pothvati 1. stoljeća naše ere

Nakon što bi je isklesali, završni sjaj radnici su postizali trljanjem tvrdim kamenjem i pijeskom pomiješanim s vodom, a budući da je pješčenjak relativno mekan, ovakvo „poliranje“ bilo je vrlo učinkovito za dobivanje savršenih korintskih stupova. Međutim, turisti koji svakodnevno obilaze Petru nerijetko se iznenade samoj unutrašnjosti riznice. Naime, dok je fasada remek-djelo detalja, unutrašnjost je jednostavna i prazna. U današnje vrijeme ulaz posjetiteljima je zabranjen kao bi se očuvao mekani pješčenjak od vlage pa se njezina unutrašnjost može vidjeti samo s praga mauzoleja.

Sustav navodnjavanja Petre smatra se jednim od tada najvećih inženjerskih pothvata budući da su Nabatejci koji su se nastanili na ovo područje pretvorili sušni kanjon u bujnu oazu temeljem sofisticiranog sustava za navodnjavanje za tadašnjih 30.000 stanovnika.

Izgradili mrežu brana kao bi kontrolirali sezonske poplave i preusmjeravali vodu u gradske rezervoare, a klesali su je u stijenama klanca koji su i danas vidljivi. Koristili su terakotne cijevi za transport vode s udaljenih izvora, a pomoću njih su održavali stalni pritisak i čistoću vode. Isklesali su goleme podzemne cisterne izravno u stijenama za pohranu zaliha vode za sušno razdoblje. Inženjeri su precizno izračunavali kontrolu tlaka i omogućavali da voda teče i uzbrdo ako je to bilo potrebno. Zahvaljujući ovom sustavu Petra je bila grad s brojnim fontanama i javnim kupalištima, a što je u to vrijeme bilo tehnološko čudo.

Grad s više od milijun turista godišnje

Danas je Petra jedno od glavnih turističkih odredišta u Jordanu, upisana na UNESCO-ov popis svjetske baštine 1985. godine, a u rekordnoj 2023. godini posjetilo ju je čak više od milijun turista. Najbolja razdoblja u godini za posjet Petri su ona bez ekstremenih temperatura – proljeće (od ožujka do svibnja) i jesen (rujan do studeni). Od prosinca do veljače su najmanje gužve jer je to ujedno i najhladnije razdoblje s mogućom kišom kad klanac zna poplaviti, a samo prošle godine su jordanske vlasti evakuirale 1.800 turista iz arheološkog kompleksa zbog iznenadnih bujica.

Ovaj romantični biser stare kulture i civilizacije neodoljivo privlači milijune znatiželjnika  sa svih strana svijeta. Petra je magično mjesto koje se mora posjetiti bar jednom u životu i iz prve ruke doživjeti susret s ostacima fascinantnih  grobnica i hramova Nabatejskog kraljevstva koje je cvjetalo životom prije punih 20 stoljeća.

Objava RUŽIČASTI GRAD Mistična Petra, ponos Jordana, jedno od sedam novih svjetskih čuda pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Vrgada, taj manje poznati otok u zadarskom arhipelagu. Brod se polako približava obali. Motori se gase. Prva stvar koja vas pogodi? Nevjerojatna, magnetska tišina. Ovdje nema automobila. Nema jurnjave, nema zaglušujućih vatrogasnih  sirena sto se konstantno čuju po primorskim gradovima  u ljetno vrijeme, a umjesto toga vidljiv je samo pogled na rivu i  nekolicinu mještana koji svoje stvari prevoze u  karijoli,  malim traktorima ili popularnim trokolicama te par turističkih brodica koji dovoze na kupanje turiste na jednodnevne izlete iz Pakoštana.
Shvatite odmah – vrijeme na Vrgadi ne teče. Ono ovdje ugodno miruje.

Kariola i šjora: nerazdvojni par na ulicama Vrgade

Kada govorimo o prijevoznom sredstvu na otoku neizostavna je kariola, zato ovaj otok ima svoju jedinstvenu manifestaciju pod nazivom “šjora kariola” posvećenu upravo ovom skromnom, ali nezamjenjivom radnom stroju. Dok ostatak svijeta koristi automobile i dostavna vozila, na Vrgadi je karijola statusni simbol, obiteljsko nasljeđe i vjerni suputnik od rive do kućnog praga. Bez nje je život na otoku jednostavno nezamisliv. Jednom godišnje, građevinska kolica skidaju sa sebe prašinu i cement kako bi zablistala pod reflektorima na glavnom trgu Torkul. Mještani svih generacija ulažu ogroman trud u maskiranje i ukrašavanje svojih kolica, pretvarajući ih u prave male umjetničke instalacije na kotačima.Cijeli otok tada preplave smijeh i navijanje, posebno tijekom urnebesne utrke spretnosti.

Najmanje brodogradilište za najveće priče

Vrgada se ponosi i svojim „najmanjim brodogradilištem na svijetu.“ Ovo mjesto danas nosi i duboku emotivnu priču o obiteljskom nasljeđu. Otac obitelji Punoš koji je s neizmjernom ljubavlju i strpljenjem gradio te brodove, preminuo je prije dvije godine. Ipak, njegova radionica nije utihnula. Kćer mu danas u tom istom, malom ateljeu s ponosom čuva uspomenu na njegov rad. Kroz izložene makete ona nastoji turistima i posjetiteljima prikazati sve te prekrasne brodice koje je njezin otac neumorno i precizno izrađivao sve do svoje smrti. Svaki minijaturni jarbol, kormilo i jedro svjedoče o njegovoj cjeloživotnoj strasti prema moru i tradiciji. On je živi spomenik jednom ocu, njegovu talentu i trudu, ali i dokaz da otočka tradicija ne umire dokle god postoje oni koji je spremno i s puno ljubavi prenose dalje. Prolazak kroz njezina vrata nudi emotivno putovanje u prošlost Vrgade koje nikoga ne ostavlja ravnodušnim

Gospina slika koja nije htjela napustiti otok

Vrgadinci posebno štuju svoju Gospu koja se čuva u drevnoj crkvici Gospe od Zdravlja na glavnom trgu, jer u njoj vide svoju najveću zaštitnicu i vjernu članicu otočke obitelji. Za ljude na izoliranom otoku, kroz stoljeća izložene ćudima mora i prirode, ova je čudotvorna ikona bila jedini siguran zaklon, utjeha u bolestima i mirna luka kada pomoći s kopna nije bilo.
U srcu svakog mještanina živi duboki ponos zbog legende o mletačkim knezovima koji su ikonu htjeli odnijeti s otoka. Gospa je tada podigla strašnu oluju koja im nije dopustila odlazak sve dok je nisu vratili u kapelicu. Ta je veza postala još emotivnija zbog predaje da je ikona proplakala u trenutku kada se nad njom, slomljena od tuge, molila grofica Damiani kojoj je iznenada preminuo sin jedinac. Te su suze otočanima bile jasan znak da Gospa duboko suosjeća s njihovom najtežom boli.

Impresivni bor koji „živi po svom“

Nakon razgleda samog mjesta, vrijeme je došlo za odmor na plaži. Put do najpoznatije vrgadinske plaže Podbrizi vodi stazom kroz gustu, mirisnu borovu šumu. Nakon kraće šetnje stiže se do nekoliko strmih kamenih stepenica koje vode dolje na samu plažu. Čim se spustite niz njih, pred vama se otvara potpuno drukčiji prizor od klasičnih jadranskih plaža. Umjesto oštrog kamenja, ovdje vas dočekuje fini, mekani pijesak crvenkasto-zlatne boje i skroz prozirno, tirkizno more. Plaža je uvučena među visoke stijene koje joj daju osjećaj skrivenog utočišta, idealnog za svakoga tko želi pobjeći od gužve.

Ono što me na toj plaži najviše fasciniralo je jedan nevjerojatan prirodni fenomen koji vam odmah upadne u oko. Na samom rubu pješčane litice stoji stari bor koji doslovno visi u zraku. Vjetar i more su s vremenom isprali zemlju ispod njega, pa mu je golemo korijenje potpuno ogoljeno i zapetljano u praznom prostoru. Fascinantno je vidjeti s kolikom se snagom to drvo i dalje drži za goli kamen i odbija pasti, prkoseći gravitaciji i buri već godinama. Jednostavno se ne može odoljeti, a da ga se ne fotografira iz različitih kuteva.

Kada se na kraju dana ukrcate na brod za povratak na kopno, teško se odmah priviknuti na ponovnu buku i užurbanost Pakoštana u ljetnoj vrevi. Iz ovog kratkog posjeta nosimo fotografije skrivenog pješčanog raja i uspomenu na onaj sitni obiteljski škver. Vrgada je možda mali i manje poznati otok, ali njezine priče i mir koji nudi čine ju jednim od najljepših mjesta koje možete posjetiti na Jadranu. Upravo zato ako ste blizu Pakoštana, jedan dan “zaletite se” na Vrgadu. Osjetite tu čarobnu, neodoljivu tišinu.

Objava BILI SMO NA VRGADI Otok kariola koji skriva najmanje brodogradilište na svijetu pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Otok Vir ostvaruje milijunska turistička noćenja, no iza kulisa turističkog uspjeha krije se niz komunalnih problema koji opterećuju život mještana i vikendaša. Nakon burnih izbora, fokus politike preselio se u vijećnicu.

O tome kako se proračun troši, dokle su stigli ključni infrastrukturni projekti te kako iz oporbene pozicije utjecati na odluke vladajućih, razgovarali smo s vijećnikom Općine Vir i predsjednikom virskog HDZ-a Antom Bašićem. Bez političkih floskula i ponavljanja programa, prošli smo kroz goruća pitanja koja muče Virane – od vodovoda i kanalizacije do (ne)transparentnosti trošenja javnog novca.

* Vir je i dalje infrastrukturno „podijeljeni“ otok. Dok neki dijelovi imaju riješenu vodu i kanalizaciju, drugi još uvijek ovise o cisternama i crnim jamama. Koje su stvarne kočnice dovršetka vodovodne i kanalizacijske mreže na cijelom otoku?

 Vir nije suočen samo s infrastrukturnim problemima vezanima uz vodovod i kanalizaciju. To je puno širi problem koji sa sobom nosi niz drugih izazova. Kada govorimo o tome što koči rješavanje vodovodne i kanalizacijske mreže, smatram da je jedan od glavnih razloga dosadašnja nevoljkost pojedinih odgovornih ljudi. To je, naravno, moje osobno mišljenje.

Imam dojam da se taj problem godinama gurao pod tepih, kao da nije među prioritetima. Danas odjednom svi govore kako su vodovod i kanalizacija iznimno važni i kako ih treba što prije završiti. Međutim, u proteklim godinama nije se napravilo dovoljno da bismo mogli reći kako su sredstva građana bila usmjerena u projekte koji bi značajno podigli kvalitetu života na Viru, kako za stalne stanovnike, tako i za vikendaše, goste i sve ostale koji ovdje borave.

Nedavno smo vidjeli pripajanje virskog vodovoda zadarskom vodovodu, pri čemu je Vir dobio svoju podružnicu. Smatram da ljudi koji rade u Vodovodu Vir dobro poznaju svoj posao i da su stručni. Međutim, isto tako smatram da dosad nisu imali dovoljno podrške, ni u financijskom smislu ni u smislu političke volje, kako bi se ovaj problem sustavno riješio. Nedostaje materijala, nedostaje radnika i općenito nedostaje kapaciteta da bi se posao završio u razumnom roku.

Nije mi jasno zašto se, od trenutka kada je glavna vodovodna cijev stigla na Vir, u roku od godinu ili dvije nije izgradio glavni vod kroz cijeli otok. Umjesto toga, građani se moraju pojedinačno prijavljivati da žele priključak, pa se radi ulica po ulica, ovisno o interesu. Smatram da takav način rada nema smisla.

S obzirom na cijenu priključaka za vodovod i kanalizaciju na Viru, iskreno ne mogu zamjeriti ljudima što se neki ne žure priključiti. Cijene su vrlo visoke. Upravo zato ne prihvaćam argument da nedostaje sredstava za izgradnju mreže. Godinama slušamo kako su vodovod i kanalizacija iznimno skupi projekti, ali kada pogledamo koliko građani plaćaju priključke, stječe se dojam da velik dio tog troška ionako financiraju sami.

Po mom mišljenju, u roku od jedne do dvije godine glavni vod trebao bi biti proveden kroz sve glavne ulice na otoku. Ne govorim o tome da svako kućanstvo mora biti odmah priključeno, nego da osnovna infrastruktura bude dostupna u svim naseljima – Lozicama, Torovima, Kozjaku, Biskupljači i svim ostalim dijelovima Vira. Nakon toga bi odluka o priključenju ovisila o volji građana i njihovim financijskim mogućnostima. Međutim, izgradnja glavne mreže trebala je, po mom mišljenju, već odavno biti završena.
Sada ćemo vidjeti kojim će se tempom radovi odvijati nakon pripajanja zadarskom vodovodu i osnivanja podružnice na Viru. Iskreno se nadam da će se stvari ubrzati i vjerujem da bi upravo tako trebalo biti.

Često se spominju crne jame i gustirne kao nešto negativno. Međutim, u mnogim razvijenijim sredinama od Vira i dalje postoje kvalitetno izvedeni sustavi sa spremnicima za vodu i sabirnim jamama. Tamo to nije nikakva stigma, dok je na Viru postalo upravo zato što se godinama puno toga radilo neplanski i mimo propisa.

Brojna razvijena i luksuzna mjesta koriste takve sustave tamo gdje nije moguće ili nije isplativo dovesti kompletnu infrastrukturu. Kada se sve izvede prema pravilima struke i važećim propisima, takvi sustavi mogu funkcionirati bez ikakvih problema. Na udaljenijim ili specifičnim lokacijama ponekad je teško dovesti vodovodnu i kanalizacijsku mrežu, ali i za takve situacije postoje stručna rješenja – kvalitetno izvedene gustirne, sabirne jame ili spremnici za vodu te, gdje je potrebno, agregati za električnu energiju.

Najvažnije je da se sve radi u skladu sa strukom i propisima. Kada je tako izvedeno, nema razloga da kvaliteta života u tim objektima bude išta lošija od kvalitete života u objektima koji imaju potpunu komunalnu infrastrukturu.

* Tijekom ljetne sezone problem otpada na Viru eskalira. Vidimo pretrpane kontejnere a divlji deponiji u unutrašnjosti otoka i dalje opstaju. Po vašem mišljenju radi li „Čisti otok“ svoj posao učinkovito, gdje točno sustav puca te kako riješiti problem divljih deponija?

Što se tiče “Čistog otoka”, smatram da je to jedna od rijetkih, ajmo reći, tvrtki u općinskom sustavu koja svoj posao uglavnom obavlja kvalitetno. Naravno, organizacija bi možda mogla biti još učinkovitija, ali treba uzeti u obzir da su im, s jedne strane, ruke djelomično vezane.

Ljeti Vir ima višestruko veći broj stanovnika nego tijekom zime. Smatram da bi u ljetnim mjesecima trebalo zaposliti znatno više radnika na određeno vrijeme kako bi se odvoz otpada mogao kvalitetnije organizirati. Također, trebalo bi postaviti više koševa za smeće, spremnika i kontejnera, kao i dodatne punktove za odlaganje glomaznog otpada. Ne možemo imati reciklažno dvorište na svakom koraku, ali možemo imati više lokacija s većim kontejnerima koji bi građanima i gostima bili lako dostupni.

Divlji deponiji, nažalost, ne mogu se riješiti bez odgovornosti ljudi. Međutim, velik dio odgovornosti leži i na komunalnom redarstvu, koje je, po mom mišljenju, kadrovski podkapacitirano. Smatram da bi tijekom ljeta trebalo biti više komunalnih redara na terenu kako bi mogli odmah sankcionirati počinitelje. Potreban je stalan nadzor kako bi se takve pojave spriječile, a kazne bi, po mom mišljenju, trebale biti znatno strože.

Nažalost, čini mi se da mnogi na Viru nemaju dovoljno razvijenu kulturu odgovornog odlaganja otpada. Ne želim da ovo zvuči pogrešno, ali pojedinci se ponašaju kao da prelaskom mosta ulaze u neki drugi svijet i da ovdje vrijede druga pravila.

I sam sam imao takvih iskustava. Budući da imam ugostiteljski objekt, posjedujem i vlastite kante za smeće. Ljudi se znaju zaustaviti automobilom ispred lokala, otvoriti prtljažnik i jednostavno izbaciti svoj kućni otpad u moje spremnike. Takvo ponašanje nije prihvatljivo. Prije svega, potrebno je razvijati svijest i kulturu odgovornog ponašanja, ali smatram da se bez dosljednih sankcija i njihove provedbe ništa bitno neće promijeniti.

* Kao vijećnik imate uvid u proračunske dokumente na što se, po vašem mišljenju troši previše javnog novca, dok s druge strane nedostaje sredstava za  komunalne potrebe mještana (stabilnost elektroenergetske mreže, zelene površine i hladovina, parkirališna mjesta).

Ovo je već jedno od zanimljivijih pitanja. Imam uvid u proračunske dokumente, a moje komentare o tome gdje se, po mom mišljenju, troši previše novca i gdje se novac nepotrebno rasipa možete čuti na gotovo svakoj sjednici Općinskog vijeća, koje se, srećom, danas prenose uživo.

Smatram da previše novca trošimo na ono što bi se moglo nazvati “kruha i igara”, kako bi se ljudima skrenula pozornost sa stvarnih problema. Nažalost, problem je i u tome što smo se na takav način funkcioniranja navikli pa velik dio ljudi to više ni ne dovodi u pitanje.

Velik dio općinskog proračuna puni se upravo kroz komunalne doprinose i slične prihode. Logično bi bilo da se taj novac prvenstveno ulaže u komunalnu infrastrukturu i projekte koji podižu kvalitetu života. Kod nas se, međutim, značajan dio sredstava troši na razne manifestacije, fešte i financiranje udruga. Ne želim da se to pogrešno shvati – nisam protiv pomaganja udrugama niti protiv organiziranja događanja. Smatram samo da postoje puno važniji problemi koje prvo moramo riješiti. Ne trebaju nam vatrometi i razne manifestacije ako istovremeno živimo u infrastrukturno jednom od najzaostalijih mjesta na hrvatskom Jadranu.

Što se tiče stabilnosti elektroenergetske mreže, zelenih površina, hladovine i parkirališnih mjesta, to su također pitanja koja zahtijevaju ozbiljan pristup. Iskreno, kada vidim kako se pojedini projekti danas planiraju i izvode na Viru, drago mi je da isti projektanti nisu zaduženi za sve ostalo, jer bismo vrlo lako dobili još veći kaos.

Stabilnost elektroenergetske mreže odgovornost je HEP-a, ali HEP ne može graditi nove trafostanice ako za njih nisu osigurane odgovarajuće lokacije. Više puta smo na sjednicama Vijeća slušali prijedloge da HEP jednostavno kupi zemljište i izgradi ono što mu treba. Međutim, pitanje je gdje će kupiti zemljište kada su brojne parcele ograničene prostorno-planskom dokumentacijom. Ako nema odgovarajućih lokacija, ni HEP ne može realizirati potrebne projekte.

Na posljednjim sjednicama donosile su se odluke kojima se HEP-u daje pravo građenja na određenim parcelama i takve sam odluke podržao jer je jasno da elektroenergetsku mrežu moramo ojačati. Svakoga ljeta dolazimo do granice njezinih mogućnosti. Međutim, postavlja se pitanje zašto se isto nije moglo napraviti i na nekim drugim lokacijama. Na taj način pojedini vlasnici zemljišta ostaju zakinuti, a mnogima su nekretnine već sada izgubile dio vrijednosti upravo zbog prostornih ograničenja.

Što se tiče zelenih površina, ponekad imam dojam da na Viru postoji svojevrsni fetiš na šljunak. Dovoljno je nasuti malo šljunka ili staviti tanki sloj asfalta pa se smatra da je prostor uređen. Nažalost, zbog takvog načina razmišljanja zaostajemo za sredinama koje puno više ulažu u drvorede, parkove, hladovinu i kvalitetno uređene javne površine.

Problem parkirališta vuče se godinama. Vir se razvijao uglavnom bez jasnog urbanističkog plana, zbog čega danas imamo mnogo kuća koje nemaju dovoljno vlastitog prostora za parkiranje pa se automobili ostavljaju uz prometnice. S druge strane, Općina raspolaže s vrlo malo zemljišta na lokacijama gdje su javna parkirališta najpotrebnija.

Zbog toga dio prostora ostaje neiskorišten, dok istodobno imamo improvizirana parkirališta, pa čak i naplatu parkiranja na pomorskom dobru. Dolazimo do apsurdnih situacija u kojima se ljudi kupaju na plaži, a automobili su parkirani gotovo do samih ručnika. Smatram da takvo stanje nije primjereno turističkom mjestu.

Po mom mišljenju, jedan od načina rješavanja tog problema bio bi izmijeniti prostorni plan, prije svega njegov tekstualni dio, a zatim i grafički, kako bi se na određenim lokacijama omogućila gradnja javnih garaža. Primjerice, u samom centru postoje lokacije na kojima bi se mogla izgraditi višekatna garaža. Ne tvrdim da upravo ta lokacija mora biti odabrana, navodim je samo kao primjer mogućeg rješenja.

Smatram da bi strogi centar Vira dugoročno trebao imati dvije ili tri javne garaže. Nakon toga bi se tijekom ljetne sezone središte mjesta moglo pretvoriti u pješačku zonu, uz iznimku stanara, dostavnih vozila i hitnih službi. Vjerujem da bi takvo rješenje značajno smanjilo prometne gužve i podiglo kvalitetu života, kako stanovnicima, tako i gostima.

* Uspijeva li oporba na Vijeću progurati ikakve amandmane i konstruktivne prijedloge ili se sve svodi na preglasavanje od strane vladajuće većine?

Mislim da je za odgovor na to pitanje dovoljno pogledati samo jednu sjednicu Općinskog vijeća koja se prenosi uživo. Nakon toga mnoge će stvari biti puno jasnije.

Predložio sam velik broj amandmana za koje smatram da su bili konstruktivni i usmjereni na rješavanje konkretnih problema. Međutim, nije usvojen niti jedan. Od amandmana koje je predložila druga oporbena vijećnica prihvaćen je samo jedan, koji se odnosio na sufinanciranje medicinski potpomognute oplodnje. Drago mi je da je barem taj prijedlog prošao, ali činjenica da od svih ostalih prijedloga nije prihvaćen praktički nijedan dovoljno govori o načinu rada Vijeća.

Po mom mišljenju, to je porazno. Pogotovo kada se istovremeno iz proračuna izdvajaju značajna sredstva za projekte i aktivnosti koje smatram daleko manje važnima od konkretnih infrastrukturnih i komunalnih problema.

Nažalost, imam dojam da se rad Općinskog vijeća često svodi na to da vladajuća većina unaprijed podrži sve prijedloge načelnika. Nije presudno što piše u samom prijedlogu niti kakva se rasprava vodi. Ako prijedlog dolazi od načelnika, većina jednostavno podigne ruku i odluka je donesena.

To, naravno, ne znači da ću odustati. Nastavit ću sudjelovati u raspravama, predlagati rješenja i upozoravati na probleme za koje smatram da su važni. Vjerujem da je važno da građani čuju argumente i vide kako se donose odluke, a nadam se da će s vremenom sve više ljudi prepoznati o čemu govorim i sami donijeti svoj zaključak. 

* Općina Vir već godinama praktički funkcionira po zastarjelim prostornim okvirima, a donošenje novih izmjena i dopuna Prostornog plana konstantno se odgađa i nikako da doživi zeleno svijetlo. Tko, po Vama, svjesno koči taj dokument i kome najviše odgovara ovaj trenutačni institucionalni vakuum.

Prostorni plan i Općina Vir danas su, po mom mišljenju, neraskidivo povezani. To je tema koja već godinama određuje razvoj otoka. Smatram da će se donošenje novih izmjena i dopuna Prostornog plana nastaviti odgađati sve dok se ne promijeni način upravljanja Općinom. Ako se u više od 20 godina nisu napravile ozbiljne promjene, teško je očekivati da će se one dogoditi same od sebe.

Po mom mišljenju, postojeći sustav odgovara onima koji njime upravljaju. Upravo zato se donošenje novog Prostornog plana neprestano odgađa. Građanima se iz izbora u izbore obećava da će UPU-i biti ukinuti, da će se donijeti novi Prostorni plan i riješiti brojni problemi koji proizlaze iz postojećeg stanja. Međutim, ta obećanja godinama ostaju neispunjena.

Danas je vrlo jednostavno provjeriti što je tko govorio. Internet i društvene mreže čuvaju sve objave i izjave iz prethodnih izbornih ciklusa. Kada ih usporedite, vidjet ćete da se iz godine u godinu ponavljaju gotovo ista obećanja, dok konkretnih rezultata nema.

Nažalost, imam dojam da građani prečesto ponovno povjeruju istim obećanjima, zbog čega nakon svakih izbora dobivamo isti ishod, a stanje ostaje gotovo nepromijenjeno. Upravo zato smatram da je vrijeme da se o Prostornom planu konačno počne govoriti kroz konkretne rokove i provedive projekte, a ne samo kroz predizborna obećanja.

* Na sjednicama općinskog vijeća otvoreno ste predložili ukidanje postojećih Urbanističkih planova uređenja (UPU), iz vladajućih redova stigle su oštre reakcije da bi to značilo „propast Vira“. Možete li pojednostavljeno objasniti zašto smatrate da bi ukidanje UPU-a donijelo „oslobođenje blokiranih zemljišta“, a ne urbanističku anarhiju.

Da, predložio sam ukidanje UPU-a. Iz redova vladajućih pokušali su me uvjeriti da bi to značilo propast Vira. Iskreno, smatram da takvu tvrdnju može iznijeti samo netko tko ili nije dovoljno upoznat s tom tematikom ili je iznosi iz nekog drugog interesa.

Po mom mišljenju, potpuno je nelogično tvrditi da bi ukidanje mehanizma koji danas blokira velik broj zemljišta predstavljalo štetu za Vir. Naprotiv, govorimo o pitanju koje bi omogućilo veći priljev sredstava, lakše rješavanje infrastrukturnih problema i realizaciju brojnih projekata važnih za razvoj otoka.

Danas mnogi građani imaju zemljišta koja se formalno nalaze u građevinskoj zoni, ali na njima zbog UPU-a ne mogu graditi. U praksi dolazimo do apsurdne situacije da je zemljište na papiru građevinsko, a stvarna mogućnost gradnje ne postoji.
Istovremeno se građane pokušava uvjeriti da moj prijedlog znači širenje građevinskih zona, što jednostavno nije točno. Sve površine obuhvaćene UPU-ima već se nalaze unutar građevinskog područja. Dakle, ne govorimo o pretvaranju poljoprivrednog ili drugog zemljišta u građevinsko, nego o omogućavanju korištenja zemljišta koje je već određeno kao građevinsko.

Prema važećim pravilima, građevinska područja mogu se širiti tek kada je izgrađen propisani postotak postojećih građevinskih zona. U taj postotak ulaze i površine koje su danas blokirane UPU-ima. To znači da se, dok god UPU-i postoje u sadašnjem obliku, taj uvjet praktički ne može ispuniti.

S druge strane, kada bi se UPU-i ukinuli, na Viru bi i dalje ostalo oko dva i pol milijuna četvornih metara građevinskog zemljišta koje tek treba biti izgrađeno. Po mom mišljenju, to je više nego dovoljno prostora za razvoj tijekom sljedećih desetljeća. Zbog toga smatram da priče o skorom širenju građevinskih zona nemaju stvarno uporište.

Vjerujem da bi ukidanjem UPU-a vrijednost zemljišta građana značajno porasla. Tada vlasnici više ne bi bili u situaciji da godinama čekaju hoće li i kada moći koristiti svoju imovinu. Bili bi znatno neovisniji, a upravo je to, po mom mišljenju, razlog zbog kojeg se o ukidanju UPU-a toliko dugo ne želi ozbiljno razgovarati.

To je moj stav i zato smatram da sva druga obrazloženja kojima se opravdava zadržavanje postojećeg sustava ne daju odgovore na problem već su samo notorna laž.

* Dok se vi vijećnici godinama prepucavate oko Prostornog plana, teren šalje dramatične poruke: strujna mreža puca pod naletom novih stambenih jednica, cisterne ne stignu napuniti crne jame, a prometni kolaps ljeti je neizdrživ.

Nije li prekasno za bilo kakav novi Prostorni plan? Može li se uopće spasiti ono što je već nepovratno uništeno u prostoru?

Kada govorimo o saniranju postojećeg stanja na Viru, treba biti realan. Više od 90 posto zemljišta i objekata nalazi se u privatnom vlasništvu, zbog čega Općina ne može jednostrano rješavati sve probleme. Međutim, to ne znači da se ništa ne može učiniti.

Smatram da bi se novim Prostornim planom moglo kvalitetnije urediti ono što je još preostalo za urediti. Isto tako, vjerujem da bi takav pristup potaknuo i vlasnike nekretnina da postupno uređuju svoja zemljišta i objekte. Općina može kroz različite mjere i poticaje motivirati građane da ulažu u svoju imovinu i tako zajednički podižemo kvalitetu prostora i života na Viru.

Često se kaže da se za prolivenim mlijekom ne plače. Šteta koja je nastala ne može se u potpunosti izbrisati, ali vjerujem da se velik dio toga može ispraviti. U kojoj mjeri, teško je danas precizno reći, ali uvjeren sam da prostora za napredak ima.

Političkih rasprava i različitih mišljenja sigurno će biti i dalje, pogotovo dok je odnos snaga u Općinskom vijeću ovakav kakav jest. Međutim, nikako se ne slažem s tvrdnjama da je Vir izgubljen slučaj ili da za njega više nema rješenja.

Vjerujem da se uz jasnu viziju, odgovorno upravljanje i dovoljno političke volje može napraviti puno. Gdje postoji volja, uvijek postoji i način. 

* Mnogi kažu da ljeto na Viru završava tek kad Vi organizirate tradicionalnu ribarsku feštu na otoku. Što možemo očekivati ove godine? 

Drago mi je da intervju završavamo jednom vedrijom temom.

Prije svega, želim naglasiti da to nije “moja” tradicionalna ribarska večer. Nisam je ja izmislio niti pokrenuo. Ta manifestacija postojala je puno prije, ali se dugi niz godina nije održavala. Drago mi je što smo uspjeli ponovno pokrenuti tu tradiciju i što je inicijativa zaživjela.

Ribarsku večer i ove ćemo godine organizirati 1. rujna, kao i svake godine ubuduće. Mnogi su me pitali zašto se ne održava usred turističke sezone, kada na Viru ima najviše ljudi. Razlog je vrlo jednostavan. Svi mi koji sudjelujemo u organizaciji privatnici smo i živimo od turističke sezone. U tom razdoblju, uz najbolju volju, jednostavno nemamo dovoljno vremena da sami organiziramo tako zahtjevnu manifestaciju.

Smatram da bi Općina trebala preuzeti veću ulogu u organizaciji. Prošle godine usmeno su izrazili spremnost da se više uključe i iskreno se nadam da će se to ove godine i ostvariti. Uskoro ćemo održati sastanak organizatora, na koji ću svakako pozvati i predstavnike Općine kako bismo zajedno razgovarali o organizaciji i vidjeli na koji način mogu dati svoj doprinos.
Moram reći da su nam prošle godine pomogli. Osigurali su spremnike za otpad, postavili jarbole i pomogli oko dijela logistike. Vjerujem da oko toga ni ove godine neće biti problema.
Po mom mišljenju, ova bi manifestacija dugoročno trebala postati jedna od službenih tradicionalnih manifestacija otoka Vira. Smatram da se upravo kroz ovakve događaje najbolje promoviraju naš otok, njegova tradicija i način života. Takve manifestacije, po mom mišljenju, ostavljaju puno trajniji dojam od jednokratnih vatrometa ili sličnih događanja.
Osim što njeguje tradiciju, Ribarska večer okuplja ljude, korisna je za zajednicu i ima humanitarni karakter, što joj daje dodatnu vrijednost.

Zato će se i ove godine održati 1. rujna, a iskreno se nadam da će tako biti i svih narednih godina. Taj datum odabrali smo upravo zato što tada i domaće stanovništvo, nakon završetka glavnog dijela turističke sezone, ima više vremena sudjelovati i zajedno uživati u manifestaciji.

Hvala vam puno na izdvojenom vremenu, razgovoru i otvorenim odgovorima o važnim temama na otoku Viru. Mi s Antene moramo svakako naglasiti da je otok Vir, unatoč svim problemima i raspravama i dalje jedan predivan otok s posebnim šarmom. Upravo zato koristimo priliku da najavimo kako će Antena ove godine popratiti Vašu Ribarsku feštu. Vidimo se na Viru 1. rujna!

Objava RAZGOVOR Ante Bašić, vijećnik Općine Vir, otvoreno o problemima Vira pojavila se prvi puta na Antena Zadar.