Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.

Jedna od najvećih ulica u gradskoj četvrti Stanovi  nosi ime Ulica Gazića. Zbog čega je ta stanarska obitelj ulicu zaslužila odgovor je u izvrsnom eseju Doprinos Stanaraca zadarskoj kazališnoj sceni 1945.-1990.  stanarskog  ( i zadarskog ) povjesničar  ( snimatelja, režisera, putopisca i još toga )  Miljenka Dujele.  Vrijedan je to prilog povijesti zadarske teatrologije. Mnogi su Stanarci bili dugo aktivni u kazališnom životu  Zadra nakon drugog svjetskog rata, obitelj Gazić, koju su nagradili ulicom, osobito. Evo Miljenkove priče o njima.

Gazići su u navedenom razdoblju u kazališnom životu Zadra bili uključeni gotovo u svemu. Toliko su bili na tom području svestrani. Zato se to razdoblje u povijesti zadarskoga glumišta slobodno može nazvati razdoblje Gazićevih. Utemeljitelj te obitelji bio je Krsto Gazić, a svi su njegovi sinovi i sve kćeri bili na neki način uključeni u rad kazališta. Krstov sin Josip Mime Gazić ( na fotografiji, op.D.M.) bio je najpoznatiji majstor pozornice i šef tehnike te je čak i stanovao na najvišem katu kazališne zgrade. Slijedili su Jolanda Jole, Palma i Marija pa njihova braća Jakov, Natalino  Božo i Lučano, koji su vodili brigu kako nahraniti cijelu kazališnu družinu. Zadarsko kazalište tada je imalo stalnu glumačku postavu i svi su glumci bili u radnom odnosu i na plaći. Jakov Gazić je držao kafić u prizemlju kojeg su zvali buffet za publiku. Bilo je to na mjestu gdja je danas kazališni WC. Natalino Gazić  je pak na katu imao svoj kafić i on je bio samo za potrebe kazališnog ansambla. Ni doprinos najmlađeg brata Lučana Gazića  nije bio bezvrijedan, dapače. On je na tovaru iz Stanova dopremao provištu – vino u demižanama, pršut, sir i kruh te gazirano piće, kojeg su nabavljali kod Tolje, a nazivali pašarete. Vodilo se računa da se kultivirana sredina oko kazališta ne nagrđuje, pa je Lučano tovara vezao na pijaci, gdje je u ono vrijeme bilo puno blaga ( marve ).

Cijela obitelj Gazić bila je nadarena za pjevanje, što je naslijeđeno od majke Zorke Gazić rođene Gojić, čiji se glas i danas pamti u Stanovima i poštuje. Tako se Jakov i Natalino često uskakali u kazališni zbor. Lučano je bio maloljetan pa ga maestro  Nikola Jerolimov nije primio, a prorekao mu je, kako je predodređen za solistu, što se koncem 50 – ih obistinilo. Lučano je u emisiji Mikrofon je vaš, održanoj na betonskom igralištu u Jazinama, pjesmom Mene zovu bodulo osvojio prvo mjesto ispred tada dječaka, a kasnije istaknutih pjevača Đanija Maršana i Duška Lokina. Karijeru je nastavio u Americi. Jolanda Jole Gazić  bila je velika operna pjevačica za koju je Ivo Tijardović rekao da je ona najbolja Pjerina Štrambera ( iz Splitskog akvarela  ) koju je ikada čuo. Njena sestra Palma Gazić bila je odlična plesačica i nakon udaje karijeru je nastavila u Njemačkoj. Treća sestra Marija Gazić bila je krojačica kostima,a  šefica joj je  Rina Kurtović, majka poznatog novinara Gorana Kurtovića. Od naših suvremenika iz kazalšne obitelji Gazić najpoznatiji su Franko Gazić i Aldo Gazić, glazbenici i pjevači.

Objava DOPRINOS STANARACA ZADARSKOJ KAZALIŠNOJ SCENI Razdoblje obilježeno Gazićima pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Putovanje uveličala proslava 35. obljetnice osnivanja Planinske satnije “Starigrad” – Od zalogajnice Kod Skročinih preko Podpraga i Malog Alana do Svetog Roka u općini Lovinac – Povratak u Zadar suvremenom autocestom.

Bablje ljeto, 3. listopada 2026. Šteta bi bila ne iskoristiti ovaj Božji dar pa ne otići u pohode najljepšoj planini na svijetu nacionalnom parku prirode “Velebit” , njegovu istočnom, zadarskom, dijelu. Kako se u planine nikada ne ide sam, ne samo iz poštovanja prema planini, nego i zbog osobne sigurnosti, pratila su me, ujedno mi bila dva učitelja, Vele  “akademik” za velebitsko bilje i Nebojša za knjige i putovanja. I “hodočasnici” su mogli krenuti.

Ispred zalogajnice Kod Skročinih prvo smo se dobro “fudrari”.  Prva štacija bila je ispred ostataka stare obiteljske kuće u Modrićima, kuće pokojnog Luke Modrića, djeda našeg nogometnog velikana istoga imena.

Kad sam tu fotografiju poslao Lukinom ocu Stipi, on nam poruči : – Otiđite kod Minje na ručak. Već sam ga nazvao da ćete doći. Čast mi je počastiti vas-. Minja drži poznati restoran u Velebitu iznad Obrovca, ali mi nismo mogli Stipinu darovnicu prihvatiti, bili smo na drugoj ruti, a i čekali su nas još mnogi poslovi.

Očaravajući, opojni Božji dar Tulove grede

Uživajući u prohladnoj buri, čistom zraku i  neoskvrnjenoj prirodi stigli smo do druge odrednice; crkve sv. Frane u Podpragu i povijesnog bunara kod nje.

Otuda puca vrlo lijep pogled na Tulove grede, “Velebitske orgulje”, aludirajući na one Morske u Zadru. Jer tu bura stvara nadnaravnu glazbu probijajući se kroz uske prolaze  stijena kojih je izbrusila u orgulje. Kakvu nam je Bog tu ljepotu darovao. Očaravajuću, opijajuću.

Prijatelj Đovana je najmanje dva-tri puta tjedno tu na bicikli iz Zadra dolazio  i kad je odlučio, nažalost, život prerano skončati, došao je to u Tulove grede učiniti. A otac suvremene zadarske košarke Iži boravio je ovdje za drugog svjetskog rata i oduševio se skladom glazbe ” Velebitskih orgulja” i sporana mlade partizanke, koja je pjevala “Kaleš bre Anđo”, kultnu makedonsku narodnu pjesmu.

Gavranova kapelica

Između Podpraga i Spomen ploče poginulom branitelju Anti Baljaku nalazi se monumentalni spomenik  Damiru Tomljenoviću – Gavranu, kapelica koju je podiglo Ministarstvo Obrane Republike Hrvatske. Na pročelju kapelice piše: U SPOMEN HRVATSKOM VITEZU DAMIRU TOMLJENOVIĆU – GAVRANU KOJI JE POLOŽIO ŽIVOT ZA HRVATSKU SLOBODU I SAMOSTALNOST.

Naše “hodočašće” uveličano je proslavom 35. obljetnice osnivanja Planinske satnije “Starigrad”, legendarne specijalne postrojbe Glavnog stožera RH. U sklopu proslave održana je vojna vježba u blizini prijevoja Mali Alan u području Tulovih greda, pa do samog vrha nismo mogli. Sretni smo i zadovoljni što smo i nas tri mogli bar malo tomu velikom događaju pridonijeti. Naše putovanje Velebitom okončano je spuštanjem u ličko naselje Sveti Rok u općini Lovinac,a onda smo se vratili suvremenom autocestom do Skročinih, otkuda smo i krenuli.

Objava KROZ ISTOČNI VELEBIT “Hodočašćenje” cestom cara Franje Josipa obrnutim smjerom pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.

– Netko mi je jednom rekao da su ljudi kao gradovi. Svačiji je karakter približno naštiman na frekvenciju izvučenu iz neke mreže ulica, kuća, ljubavi i predrasuda.Prostor pjeva; taj nečujni ton prolazi kroz nas ostavljajući trag, dok ne naiđe na nekog u kom se prepozna, odzvoni i stvori povratni signal, feedback, čudesnu muziku struje. Ako smo samo intervencije u prostoru, ograničenog dosega i vijeka trajanja, onda je jako bitno pronaći mjesto na kojem jače titraš. Netko se nađe odmah, tamo gdje ga podignu, netko se nastavi tražiti.

Tako počinje izvrsna knjiga Ante Perkovića Volite li Zadar? objavljena prije 20 godina (2006.) u Zagrebu, a posvećena rodnom gradu u kojem je već dolaskom na svijet pronašao mjesto u kojem je najjače titrao. Iako je dio svog kratkog života ( napustio nas je u 44. godini 2017. shrvan teškom bolešću ) proveo u Zagrebu, na studiju novinarstva na Fakultetu političkih nauka, te “ šetao ulicama gradova i putevima misli i ideja”,  Zadar je bio njegovo izvorište i uvirište, kome se stalno vraćao. Knjigu je označio  vodičem kroz Zadar za početnike” za nekog namjernika i stranca”, no ona je puno više od toga. Izvrsno sročena u predstavljanju zadarske prošlosti i sadašnjosti,  ona je daleko nadmašila razinu turističkog vodiča, jer pisanje Ante Perkovića je  božji dar kakav malo tko dobiva; visokih stilskih i jezičnih dometa. Znanje o voljenom gradu i svjetskoj povijesti, civilizaciji i kulturi mu je zapanjujuće. Kad je sve to uspio usvojiti u tako kratkom životu?. Knjiga Ante Perkovića Volite li Zadar? na 160 stranica, najljepša je prezentacija našega grada, široko edukativna  i s Ljetopisom Zadra od početaka do danas, svojevrsnom enciklopedijom najvažnijih datuma u dugoj zadarskoj povijesti od 734. p. n. e. do prvog oglašavanja Morskih orgulja 2005. Od objave  knjige prošla su dva desetljeća, a slijedeće godine deset je godina kako nas je Ante napustio.

Ante Perković  nije bio samo  sjajan pisac, nego multikulturnjak;  novinar, publicist, radijski ( na zadarskom Radio 057 )  i kazališni čimbenik, rok – kritičar, glazbenik i kantautor,“ čovjek koji je znao bolje “, kako je napisao njegov prijatelj i suradnik u Jutarnjem listu  Marko Podrug  opraštajući se od njega. Ante je također predavao novinarstvo, pa zahvaljujući Marku Prpiću, ovaj podsjetnik na njega i njegovo djelo okončavamo Antinom svevremenskom  porukom  kakvo novinarstvo treba biti:

– Živimo u vremenu u kojem je časno i pošteno bavljenje novinarskom profesijom već samo po sebi aktivizam. Ne vjerujem u ” objektivnost “, jer ljudi nisu objekti, a svojim studentima govorim, da se bore za ono što smatraju dobrim i progresivnim, ali da to čine isključivo činjenicama.

Nogometna “nacionalna tragedija” s Englezima.

Pitaju me, pa evo:  Dobar pjevač i lošu pjesmu popravi, a loš pjevač i dobru pjesmu pokvari!

Objava AKO VOLITE ANTU PERKOVIĆA, VOLITE I ZADAR Čovjek koji je znao bolje pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.

Na današnji dan 2013.u Zagrebu je napustila ovaj svijet dr.sc.prof. Nevenka Košutić Brozović, dugogodišnja profesorica na Filozofskom fakultetu u Zadru. Iako rođena u Zagrebu, Zadar je bio njeno životno i profesionalno odredište, njen grad za kojeg je i u kojem je više od 40 godina živjela i djelovala. Gotovo cijeli svoj radni vijek provela je na zadarskom fakultetu predavajući, uz ostalo, najviše svjetsku književnost (od 1956. do 1995.). U Zadru je na svijet, sa svojim suprugom akademikom Daliborom Brozovićem, donijela sve troje djece: Ladu 1957., Dunju 1960. i Hrvoja 1965. i u našem gradu uključivala se u mnoge pedagoške i na području kulture akcije. Bila je, pored ostalog, i profesorica knjižničarstva i ostat će posebice upamćena jer je osnovala fakultetsku knjižnicu. Ova iznimno učena i obrazovana gospođa, specijalizirana kao povjesničarka književnosti i komparatistike, bila je i poliglotica, vladajući s desetak jezika. Iznimna u svakom pogledu. Imao sam sreću i čast biti njen student i kod nje diplomirati svjetsku književnost. Ovaj inače nevažan podatak spominjem, jer je bitno vezan za priču, koju o prof. Košutić Brozović podstirem, da ju prikažem i kao osobu izvan akademskih regula. Kad sam polagao ispit, bio je ljetni rok, velika vrućina, a ona u dubokoj s Hrvojem gravidnosti. Bilo joj je teško, no izdržala je s onom njenom poslovičnom mirnoćom i ljubaznosti. Dvadeset i jednu godinu kasnije, kad je ona malo prije otišla u mirovinu, a ja bio novinar u redakciji Slobodne Dalmacije i s navijačima na Trgu čekao košarkaše Zadra nakon povijesne pobjede nad Cibonom u Zagrebu (111-110), iznenadilo me, što je i ona među navijačima. Pojasnila je, da je tu umjesto Hrvoja, koji služi vojnu obvezu, a fanatični je navijač naših košarkaša, te ju je zadužio da sve to ” snimi “, sve detaljno zapiše i hitno mu pošalje. Rekla je, kako su i ona i Dalibor navijači Zadra i prate sve utakmice, kad im to profesionalne obveze ne poremete.

Ova crtica o profesorici Nevenki Košutić Brozović, u povodu obljetnice njene smrti, ujedno je i još jedna potvrda o fenomenu zadarske košarke, o ljubavi između ove igre i Zadrana, bez obzira tko su, što su i kakvi su, ljubavi kakve nigdje drugdje nema. Priložena fotografija je iz 2014. s komemoracije supružnicima Brozović, održane na Sveučilištu u Zadru.

Klapa “Mali Iž”

– Davor Grzunov, koji se “malo” razumio u glazbu odlučio je okupiti klapu Mali Iž koja bi naučila i otpjevala par tradicionalnih dalmatinskih pjesama. Okupio je već od prije poznatih 9 maloiških glasova. Vježbali su u prostoriji ispod ambulante na Komoševi. Klapu su činili: 1.Nenada Martinović, 2.Mišo Drobac,3.Toni Rokov,4.Jelić, 5.Marko Lovrin,6. Aldo Aras, 7.Miljenko Orović, 8.Erik Toman, 9.Ratko Rokov…Prvu glazbenu kritiku na račun klape Mali Iž je izrekao Ive Šumski i to još prije prvog nastupa. Tamo u agenciji di vježbaju ne pivaju nikako, ali kad tamo završe i dočepaju se šanka kod Dagale unda tek počnu pivat kako triba.(Silvo, Iž zmorašnji).

Objava ZADAR JE BIO NJEN GRAD, ŽIVOTNO ODREDIŠTE Podsjetnik na Nevenku Košutić Brozović pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Ovih se dana uveliko piše, kako će se pristupiti aglomerizaciji Ražanca unautar koje će se izgraditi čak 297 kilometara kolektora. Lutajući reporter Goran Šimunov o tomu je opširno pa ističe, kako je cilj ovog projekta poboljšanje odvodnje i pročišćavanje otpadnih voda i da će pročišćavanje imati tri faze; mehaničku, biološku i obradu viška mulja, te da je morski dio ispusta dugačak čak 2.742 metra. Za svaku pohvalu i hvala svima koji su za taj kapitalni projekt zaslužni. Vjerojatno mnogi od vas nisu znali, da su u Ražancu cijevi za vodu bile postavljene pred čitavo stoljeće, u doba Kraljevine Jugoslavije i da je Ražanac tada imao seoski “vodovod”. Na priloženoj fotografiji , doduše dosta lošoj, ali ipak, vidi se kako su se mještani Ražanca okupili oko svećenika, koji je blagoslovio početak postavljanja cijevi prvog seoskog “vodovoda”. Ustvari, cijevi su išle samo do velike cisterne za vodu, kako bi mještani mogli koristiti vodu za piće, a ipak je to bio vodovod.

Objava RAŽANAC JE IMAO VODOVOD PRIJE STOTINU GODINA Vodovodne cijeni polagane još za Kraljevine Jugoslavije pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.

Ni njih ne smijemo zaboraviti, jer oni su, uz još mnoge slične osobe, odsjaji prošlog vremena ovoga grada, prepoznatljivo obilježje utkano u memoriju Zadra. Iako su bili osobe potpuno različitih stavova i postupaka, Gracijelu i Vlaju, o kojima je riječ, povezuje  jedna neobična poveznica. Čudesno je i zanimljivo, kako su oboje umrli na Valentinovo 14. veljače. Gracijela 2005., a Vlajo četiri godine kasnije. Kod Gracijele to se nekako skladno poklopilo, jer Klara Sutlović – Gracijela najpoznatija je bila kao  prodavačica ljubavi, a omiljena kao  darivateljica  dobrote. Od onoga što je ” privređivala ” pomagala je mnogu sirotinju, koja je živjela lošije od nje.Bila je dobra duša grada i njeni Zadrani oprostili su se od nje na sprovodu, koji je bio jedan od najvećih što ih grad pamti. Dragan Vlašić – Vlajo sasvim suprotnog ponašanja. Žicao je kunu, dvije, da bi mogao kupiti cigarete, koje nije skidao s usta, a i za sedvič, što mu je bila glavna prehrana. Za razliku od Gracijele, koja je bila vrlo susretljiva i razgovorljiva, Vlajo je govorio malo, osim kad je,iznimno  jedno kraće vrijeme, na radiju gostovao kao ” komentator “, odgovarajući na upite građana. Bio je to svojevrstan spektakl, vrlo popularan i dobro praćen, nakon kojeg je Vlajo postao još popularniji.

Prije dvadeset godina

Vrijedan događaj na području  kulture Zadra zbio se 2006. godine –  prvi put u povijesti grada otvaranje  za javnost bogatog Arhiva Zadarske nadbiskupije. Time je građanstvo dobilo mogućnost pristupa  pohrani vrijednih starih dokumenata, čime je ujedno i rasterećen Državni arhiv u Zadru, iako je blago nadbiskupijske pohrane pretežito crkvene tematike i građe. Čitaonicu je vodio Oliver Modrić, a vodi ju i danas. Osim crkvene dokumentacije Arhiv Zadarske nadbiskupije pohranjuje i druge vrijedne dokumente, kao istovjetne kopije matičnih knjiga, zbirku srednjovjekovnih pergamenata, spise sa svjedočanstvom o početcima školstva u Dalmaciji i još puno toga. Ako vas zanima takva povijesna dokumentacija, Oliver će vas rado primiti i pomoći.

Napulove gaće

– E,a Napulovi su napravili dva mula jedan uz drugog. Zašto dva? To se nezna.Moguće je da su dva brata kad im je umro otac jedan od njih polaga pravo na mul. Onaj drugi brat je iz inata napravio uz njega mul drugi iste veličine i oblika. Sad su ta dva mula izgledala kao “gaće”. Tako su ih i mještani nazvali “napulove gaće”. To je kasnije ušlo u normalnu upotrebu kao toponim. Utopili smo mriže ispod napulovih gać. Stisli smo migavicu u napulove gaće. Iskrcali smo se u napulove gaće ili čak i skraćeno ” u gaće”. Povukli smo kogu u gaće. ( Silvo, Iž zmorašnji).

Objava NE ZABORAVIMO GRACIJELU I VLAJU Najpoznatiji oriđinali bili su i znamenitost grada pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.

Još malo pa će deset godina kako su  stare zadarske zidine, koje mi nazivamo Murajem i Bedemima, kako je ta povijesna lokacija uvrštena pod zaštiu UNESCO – a. U povodu toga nameće se pitanje, kako se odnositi prema tim starim toponimima, ne samo bedemima, nego i drugim gradskim lokacijskim nazivima. Muraj nije naša riječ, nego potječe od talijanske riječi muragli, a drugi njihov naziv bedemi je pak turska riječ, koju smo, kao i mnoge druge, prihvatili. Svakako bi bilo ljepše kad bismo za taj povijesni lokalitet rabili našu izvornu hrvatsku riječ pa  umjesto Bedemi zadarskih pobuna ( na fotografiji, op.a.), službeno nazvali Zidine zadarskih pobuna. U dobu od stvaranja neovisne države Republike Hrvatske, pa slijedećih desetak godina, pokušalo se, u stihiji domoljubnog zanose, mijenjati mnoge nazive pa i one kojih se ne može promijeniti. Primjerice Punta Bajlo. Nju se predlagalo preimenovati u Arbanaški rt, za što ćete se složiti, kako to ne stoji jer, primjerice, kod bedema se radi o općoj imenici, a kod Punte Bajlo o vlastitoj imenici, dakle povijesnom nazivu. Tim prije što u prijevodu bajlo znači teklič, pa bi na koncu ispalo, kako bi se ta punta trebala zvati Tekličev rt, što doista nema smisla. Stoga je zaključak, kako bismo neke toponime mijenjati trebali, a neke ne.

Govorčinov Zadru Za – dar

Legendarni zadarski književnik; pjesnik i pripovjedač, bard iške čakavštine, Slavko Govorčin proslavio se mnogim svojim uspješnicama, posebice  s Rekvijem za 16 lavandera i najpoznatijom od više uglazbljenih pjesama Sušna zikva na školju. Manje je poznata njegova pjesma darovnica Zadru, koju ovdje podastiremo, s uvjerenjem kako će vam se svidjeti još jedan njegov pjesnički izričaj.

ZA – DAR

Modrinom vala iznjedri mati biser mi drag
Sime sjetveno, jematve vina rujna dar
Va ognju i plaču na vike vikov pivani Grad

Zadar

Mučeništvo Krševana svetog te štiti
Cvite, va povisti pletera sviti
“Planine”, vilo hrvatskog roda glas

Zadar

Koleda vična ljubav i vira te diči
Zlatun i srebrun gordost ti kiti
Ognjište moje, u pokori molitve žar

Zadar

More…

Na moru stina
Na stini maslina
Ploda mira, svitosti i vičnosti
Grade, naša diko liposti i kriposti

Zadre, rodu Za –  dar

Objava TREBA LI MIJENJATI GRADSKE TOPONIME? Neke bi trebalo, neke ne pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Srce nam je puno. Lupa, iskočit će, jer sjećanje na Danijela Telesmanića Dida ne blijedi. Dapače. U organizaciji njegovih suboraca Zapovjednik  je po drugi put počašćen Memorijalom u sportu u kojem je bio prvak (Did je prvak u svemu bio) i kojeg je od svih sportova najviše volio, koji mu je bio najveća sportska ljubav. Veliki borac, čvršći od velebitske stijene i veliki čovjek i dalje živi među nama kroz svoju dobrotu koju je cijeli život dijelio svojoj Hrvatskoj i našim ljudima. A njegov memorijal nije samo njemu u počast, nego, kako bi Dida i želio, svim našim pokojnim braniteljima.

Bog te blagoslovio, prijatelju.

Počast braniteljima je u nedjelju u 17.30, a memorijal u dvorani Jazine u 18 sati.

Objava VELIKA POČAST VELIKOM ČOVJEKU Reprezentacija svijeta opet na Memorijalu Didu pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.

Uvijek duboko dojmljuje, kad se netko bori za očuvanje svoje tradicije, izvornosti, posebice što se materinjeg  jezika tiče. Kad se bori da se ne zaboravi kolijevka i rič koji su ga odljuljali. Među takve najistaknutije  naše književnike svakako spada Tomislav Braco Kazija, Pakoštanac ( fa fotografiji, desno, s Božom Došenom, op.a.) koji je i inače svojim književnim opusom proslavio svoj kraj. Uz sve njegove knjige, koje su svaka za sebe biseri  u zlatnoj ogrlici, posebice me dojmljuje u kojoj naglašava svoju neizmjernu ljubav prema njegovu materinjem idiomu. Naslovio ju je Ča i ona ga nekako najtemeljitije ocrtava. Ta elegija čakavštini ujedno je i njegov protest i njegova vjera. Kako bih pokušao što bolje prikazati  tu Tomislava  Kazije opsjednutost i zaljubljenost u svoje, iz te pjesme ( koja je duža ) donosim tri kitice, za koje smatram kako su najkarakterističnije i kako govore sve.

Ža mi je puno tega,
ma najviše mi je ža
šta više nema
onega našeg lipog – ča!
Pa ću ja, misto što,
za dišpet, reći – šta!

Ža mi je, puno mi je ža
šta je ta naša slatka rič
(ka slador od grozja)
pobigla ka tič
od matere svoje,
da se nikad više na vrati
ni u knjige, ni u foje.

Ma neće baš tako biti –
još nas ima, fala Bogu,
koji žele i koji mogu,
koji lipu našu rič
slakon će ikavicom štiti.

U duhu ove treće kitice Kazijin optimizam je opravdan. Ostvaruje se. Za sada polako i neobvezno, a u Splitu su otišli najdalje.  Splićani su nedavno napravili čitanku s proznim i pjesničkim tekstovima na splitskom govoru, čakavštini, i uveli u školu među šeste i sedme razrede, dakle  više razrede i odraslije učenike. Kapa im dolje.

Objava KAZIJINA ELEGIJA ČAKAVŠTINI Prekrasni dar poznatog književnika pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Jeste li znali da je Mali Iž imao disco-jokera prije nego se u svijetu za takvo nešto znalo? Uvjerit ćete se u to ako pročitate novu knjigu iškog književnika i kulturnjaka Silva Panovića Na fotografiji Silvio s čitateljicama, op.a.). Tekst u njoj Priča o Mati Lumovu.Treća je to Panovićeva knjiga. Prvu o VIS Ludrantima objavio je 2021., drugu Malo Misto 2024. i sad Iške kratke priče Pirija. Da podsjetimo, prva knjiga je spomenar o otoku Ižu iz 1969. kroz pojavu dugokosih mladića s električnim gitarama i njihova VIS -a. Druga knjiga Malo Misto je posebno posebna, jer su u njoj dvije knjige – jedna postavljena “na noge”, a druga” na glavu”. Jer kad pročitate prvi dio knjige, da biste čitali drugi, koji se zove Ukazanje Svetog Josipa Radnika,morate knjigu obrnuti. I te je knjige tematika Iž Veli i Iž Mali, jer je to neiscrpno domicilno područje kojeg se Silvo stalno drži. Ova treća knjiga Iške kratke priče Pirija zbirka je 58 priča koje je Panović prikupio, zapamtio i obradio, većinu od pokojnih Ižana, te im je vrijednost veća. Pirija je u nas Dalmatinaca lijevak u domaćinstvu i Silvove priče doista teku tom pirijom do naših srca i duša. Sve su mu priče bonboncini , mane s neba,a ova o Mati Lumovu čini mi se reprezentantna za sve ostale. Posebna je i Priča o nogometu na Ravi u kojoj je zbilja čudesni nogomet tek povod za prikazivanje života starih Ižana. Evo dijela priče o Mati Lumovu.

– Mate se rodio i živio u Makovcu. Kad je počeo u osnovnu školu, nije bio baš dobar učenik. Tada se u osnovnoj školi i “padalo” tj. ponavljalo razred. Priča se za njega da nije moga nikako iz prvog razreda. Kad bi ga pitali stariji: Mate u koji si? On bi brže bolje podiga palac u zrak i reka: U prvoj. Nakon drugog svjetskog rata održavali u Malom Ižu prvi plesovi u prostorima škole. Plesalo se na ploče sa gramofona. Gramofon je bio na “manicu” tj. ručku s kojom se okretala ploča na gramofonu. Spustila bi se igla koja je išla po utorima ploče i reproducirala glazbu uz koju je mlađež plesala.E, a Mate je stavlja ploče i okreta “manicu”. Tako je Mate bio prvi “disk-jokej” u Malom Ižu, kad se još u svijetu nije niti znalo za to.

Objava TREĆA KNJIGA SILVA PANOVIĆA pojavila se prvi puta na Antena Zadar.